Što je to ADHD?
Hiperaktivnost (eng. Attention Deficit and Hyperactivity Disorder – ADHD) se spominje od početka 20. stoljeća, kada je 1902. godine Sir George F. Still uočio problem među djecom koja su bila hiperaktivna, impulzivna i nepažljiva.
On je opisao ponašanje hiperaktivne impulzivne i nepažljive djece kao abnormalno i utvrdio da je riječ o organskom problemu, a ne vlastitoj volji.
ADHD je stanje za koje je karakterističan vrlo visok stupanj motoričke aktivnosti kao manifestacija vrlo visoke aktivnosti uma. Iako se ADHD uglavnom smatra poremećajem, on to nije.
ADHD u literaturi možemo naći i pod nazivom “hiperkinetički sindrom” ili “minimalna cerebralna disfunkcija“.
Što uzrokuje ADHD i kako ga prepoznati?
Do danas, uzrok ADHD-a je nepoznat. Roditelji ADHD-ovaca si postavljaju pitanje gdje su pogriješili u odgoju, no oni nisu uzrok takvoga djetetova ponašanja. Studije su pokazale da u 25% slučajeva rođaci onih koji imaju ADHD isto tako imaju ADHD. Danas se smatra kako je uzrok ADHD-a biološki, a ne razvojni.
Stručnjaci smatraju da je uzrok ADHD-a genetsko nasljeđe, iako još nije pronađen odgovarajući gen koji bi mogao biti uzrok ADHD-a.
Da bi se dijagnosticirao ADHD-e treba biti prisutno barem šest simptoma nepažnje ili barem šest simptoma hiperaktivnosti i impulzivnosti.
Od velikog je značaja da:
- simptomi nepažnje, hiperaktivnosti ili impulzivnosti traju najmanje šest mjeseci u neskladu s razvojnim stupnjem
- neki simptomi postojali su prije 7. godine života
- neka oštećenja, kao posljedica simptoma, očituju se u dvije ili više sredina ( npr. kućna, školska, radna )
- moraju postojati jasni dokazi značajnog oštećenja socijalnog, akademskog ili radnog funkcioniranja
Nepažnja
- ne posvećuju pažnju detaljima ili rade pogreške zbog nemara u školskim zadacima, poslu ili drugim aktivnostima
- često su teškoće u održavanju pažnje pri obavljanju zadaća ili u igri
- često se ostavlja dojam da ne slušaju i kad im se direktno obraća
- često ne prate upute i ne dovršavaju školske obveze, kućne poslove ili dužnosti na radnom mjestu (ne zbog prkosa ili nerazumijevanja uputa)
- često imaju teškoće s organiziranjem obaveza i aktivnosti
- često izbjegavaju, ne vole ili odbijaju zadatke koji zahtijevaju trajniji mentalni napor (kao što je školski ili domaći uradak)
- često gube stvari potrebne za ispunjavanje zadaća ili aktivnosti (igračke, školski pribor i dr.)
- često ih ometaju vanjski podražaji
- često zaboravljaju dnevne aktivnosti
Hiperaktivnost
- često tresu rukama i nogama ili se vrpolji na stolcu ili sjedalu
- ustaju sa stolca u razredu ili negdje drugdje gdje se očekuje da ostanu na mjestu
- često pretjerano trče ili se penju u situacijama u kojima je to neprikladno (kod adolescenata ili odraslih može biti ograničeno na subjektivni osjećaj nemira)
- često imaju teškoća ako se treba mirno i tiho igrati ili obavljati slobodne aktivnosti
- često su u „pogonu“ ili kao da ih „pokreće motor“
- često pretjerano pričaju
Impulzivnost
- često „istrčavaju“ s odgovorima prije nego što je dovršeno pitanje
- često imaju poteškoća s čekanjem reda
- često prekidaju ili ometaju druge (npr. upadaju u razgovor ili igru)
Na temelju ovih kriterija, postoje tri tipa ADHD-a:
- Kombinirani tip (nepažnja, hiperaktivnost-impulzivnost)
- Predominantno nepažljivi tip
- Predominantno hiperaktivno-impulzivni tip
- Danas se smatra kako 3 –5% školske djece ima simptome ADHD-a. To znači da u razredu od 30 učenika jedno ili dva djeteta ima ADHD. Isto tako studije su pokazale kako je ADHD učestaliji 2 do 3 puta više među dječacima nego među djevojčicama.
Popratni simptomi ADHD-a
Popratni simptomi nisu obilježje ADHD-a, već su posljedica zbog nedovoljnog razumijevanja ili nedovoljno pružene pomoći.
Popratni simptomi ADHD-a mogu uključivati:
- Nisko samopouzdanje
- Depresija
- Društvena izolacija
- Dosada
- Frustracije
- Strah prema učenju nečeg novog
- Zlouporaba alkohola ili droge
- Osjećaj da ne daju svoj maksimum
- Devijantno ponašanje zbog nagomilanih frustracija
Play Attention i utjecaj na simptome ADHD-a
Istraživanje pokazuje da metode koje su u praktičnoj primjeni kao terapija lijekovima i/ili bihevioralne terapije, daju dobre rezultate, ali ne dovode do dugotrajnije normalizacije simptoma ADHD-a.
Psihosocijalni tretmani, kao što su organizirani programi liječenja djece s ADHD-om i programi osposobljavanja roditelja za što bolje funkcioniranje i povezanost sa svojom djecom, bihevioralne intervencije u razrednoj zajednici ili rad s djecom na poboljšavanju njihovih socijalnih vještina također dugoročno nisu dovoljno učinkovite.
Postoji nekoliko računalnih sustava za poboljšanje usmjeravanja pažnje (Conners 3-P Attention, Executive Functioning i Global Index), ali djeca koja su koristila Play Attention računalni sustav pokazala su iznimno poboljšanje u odnosu na sve ostale korištene sustave.
Više detalja o istraživanjima koja su provedena o utjecaju Play Attention računalnog sustava na smanjenje simptoma ADHD-a možete pronaći ovdje.
Izvori:
- ADDittudemag
- Biederman, Faraone, Mick i sur., 1995. prema Begić 2011.
- http://neurotech.hr/wp-content/uploads/2018/06/PlayAttention_sa%C5%BEetak_MMO.pdf